Psihoanalitička psihoterapija našla je svoju primenu u dečjem, adolescentnom, odraslom i ranom starijem dobu.

Problemi koji se uspešno mogu tritirati psihoanalitičkom psihoterpijom su razvojni problemi, sa  pratećim simptomima, u dečjem i adolescentnom uzrastu, koji se odnose na:

  • nesnalažanje u savladavanju razvojnih zadataka,
  • različite vidove poremeaćja ponašanja i raspoloženja,
  • zastoja u korišćenju svojih intelektualnih i kreativnih potencijala, tj. školskom i studentskom zastoju,
  • probleme povučenosti, stidljivosti, strha od intimnosti, straha od autoriteta isl.

U odraslom dobu:

  • problemi životnih kriza sa pratećim simtomima, uzrokovani partnerskom problematikom, roditeljskim nesnalaženjem u suočavanju sa dečjom i adolesctnom problematikom,  emotivnim gubicima nakon razilaženja, razvoda, sučavanja sa somatskim bolstima ili smrti važnih i dragih osoba,
  • problemi nesnalaženja u međuljudskim i komplikovnim međugeneracijskim odnosima,
  • problemi straha i neraspoloženja izazvani  poslovnim problemima ili neuspesima, promenom ili gubitkom posla isl;
  • psihosomatski problemi usled sklonosti somtskom načinu reagovanja na razne životne sadržaje i sitacije,
  • problemi straha, različitih fobija ili opsesivnih smetnji uzrokavane raznolikim i brojnim životnim događajima;
  • ali i problemi težih poremećaja ličnosti.

Razvijene su i posebne tehnike za lečenje psihotičnih poremećaja, koje za sada nemaju širok dijapazon primene.

Ono što psihoanalitička psihoterapije, za sada, nije u mogućnosti da tretira su:

  • ometenost u razvoja u smislu intelektualnog deficita,
  • bolesti zavisnosti,
  • hronični i teži psihotični poremećaji.

Važno je istaći da postojanje motivacije, spremnosti da se preuzme odgovornost za svoj problem i želje za promenom, doprinose dobrom terapijskom ishodu.

Kada psihoterapijski proces otpočne, poboljšanje se ostvaruje postizanjem nekoliko manjih ciljeva koji vode od smanjenja početnih tegoba, preko sticanja uvida, tj. saznanja o unutrašnjim pokretačima problema do promene unutar psihičke strukture i poboljšanja međuljudskih odnosa u spoljašnjem svetu. Ovaj psihoterapijski put nije ni malo jednostavan i lak jer podrazumeva, po nekad, bolna suočavanja sa sopstvenom agresivnošću i nezrelošću, tj. nezrelim mehanizmima odbrane, svojstvene ranijim periodima razvoja, uz istovremnu potrebu prevazilaženja, neutralizacije i integracije istih. Sticanje saznanja o unutrašnjim pokretačima, tj. uvida, ključni je momenat, koji daje mogućnost poboljšanja kavliteta života i podstiče sposobnost da se bude u dobrim i partnerskim odnosima i u ulozi roditeljstva. Vrlo važna činjenica je da  uvid  olakšava suočavanje sa strepnjom, koja se tokom života prirodno pojavljuje i koja je zrelija nakon psihoanalitičke psihoterapije u odnosu na dostignuti psihološki nivo razvoja.

Zbog svega navedenog, psihoanalitička psihoterapija predsatvlja jednu od dubinskih, tj. rekonstruktivnih psihoterapijskih tehnika koje dovode do preuređenje unutrašnjeg sveta u cilju stvaranja skladnijih odnosa u njemu.